Henry Gamble’s Birthday Party

2015.

scenario i režija: Stephen Cone

uloge: Cole Doman, Joe Keery, Pat Healy, Elizabeth Laidlow, Daniel Kyri, Meg Thalken, Patrick Andrews, Francis Guinnan, Kelly O’Sullivan, Mia Hulen

Scena kojom Stephen Cone, sin evangelističkog pastora, indie reditelj i humanista, otvara film je za pamćenje jednom kada prevladate čuđenje. Nakon prvih par kadrova pod uglom od 90 stepeni daju nam dvojicu mladića koji razgovaraju o ženskama, svojim školskim drugaricama. Kada Cone raširi plan, otkrivamo da njih dvojica leže u istom krevetu i pod istim pokrivačem. Kako priča o ženskama postaje sve seksualnija, njih dvojica se bacaju na masturbaciju. Svako svoj, ali opet scena zrači homoerotikom.

U nekom drugom svetu, obojica bi mogli poslati pismo sadržine “Moj najbolji drug i ja zajedno drkamo ispod pokrivača, doduše razmišljajući o curama. Jesmo li svejedno pederi?” i za barem jednog od njih bi to moglo biti spasonosno u smislu otkrivanja i još više od toga mirenja sa vlastitom seksualnošću. Ali u svetu u kojem su naslovni junak i slavljenik (Doman) je pastorov sin, a Gabe (Keery) je njegov najbolji drug iz crkve, pa će incident prećutati, sići zajedno na doručak i sa ostatkom Henryjeve porodice, ocem Bobom (Healy), majkom Kat (Laidlow) i sestrom Autumn, svi se uhvatiti za ruke i pomoliti pre obroka.

Ostatak radnje odvijaće se u toku dana i večeri i u slavljeničkom okruženju. Dolazi društvo iz škole i iz crkve i između njih se uspostavlja skoro striktna segregacija. Posebnu ulogu u toj podeli zauzima crni dečko Logan (Kyri), “sumnjiv” i zbog svoje rase i zbog svog držanja iz kojeg se može pročitati seksualna orijentacija. Dolazi društvo odraslih iz kongregacije, udovica i njen manično-depresivni sin, tip koji izgleda kao nadzornik u hrišćanskom kampu i njegova lagano trudna žena. Dolazi familija, žovijalni deda, takođe sveštenik, baba koja mrači prepričavajući vesti sa televizije i mlada tetka koja bi drage volje išla sa mladima u bazen, ali kao zakovana sedi sa strcima. Autumn dovodi svoju drugaricu koja baca farove na Gabea, ali se nepozvan pojavljuje i njen bivši dečko.

Mladi se zabavljaju, stari čavrljaju, hrana se smenjuje kao na tekućoj traci. Čak se i vino toči u šoljice za čaj i kafu. Kada baba zgranuto shvati šta je unutra, svima upućuje prekorne poglede. Deda lakonski odgovara da je i Isus pio. Majka očito pati zbog nečega, ali pred masom ljudi namešta svoje najbolje lice... Zabava, opet, nije lakomislena i besmislena, veselje se ritmično smenjuje sa melanholijom i nedoumicama, a sve ostaje u granicama relativne pristojnosti: i sreća i tuga i spetljavanje i razmimoilaženje.

Henry je na pragu da otkrije nešto o sebi što će iz temelja poljuljati njegov svet u kome se mrzi greh, a voli grešnika. Iako je to “njegov” film, ni ta spoznaja nije propraćena izjavom, već prolazi u relativnoj tišini, zbunjenosti i kontemplaciji. To važi i za ostale brojne pod-zaplete koji češće otvaraju pitanja nego što daju odgovore koji, opet, i kad ih ima, nisu baš konkluzivni. Svaki lik je tretiran dostojanstveno, svaki je kompleksan i svaki će dobiti svoj par minuta krupnih kadrova.

Stephen Cone ima osećaja za detalje. Tako ćemo videti znak krsta na vrlo otkrivajućem bikiniju jedne “crkvene” curice, a među poklonima koje Henry dobija će se naći i hrišćanski priručnik za život i ploča Duran Durana kao softiciranog pop-sastava sa hiper-seksualiziranim tekstovima, pa i DVD sa filmom Gregga Arakija. Henry Gamble’s Birthday Party bi mogao biti uparen sa nekim filmovima iz opusa ovog autora, najviše sa Kaboom, što zbog miljea, što zbog perceptivnosti autora.

Samo što im je filozofska perspektiva drugačija, pa umesto Arakijevog nihilizma imamo Coneov humanizam. To nema veze toliko sa religijskom orijentacijom filma, koliko sa temom koja zaokuplja Conea kroz karijeru: odnos dogme, Biblije i propovedanja o moralu kao teorije i karnalnih želja kao prakse. To čak nema toliko veze ni sa seksualnom orijentacijom pojedinačnih likova, jer je telesnost (pa kakva god) na udaru dogme. Sa time se, videli smo, muče po filmovima, pa kako neće klinci.

Sve u svemu, Henry Gamble’s Birthday Party je film koji poteže zanimljive teme i tretira sa posvećenošću. Što se samog filmskog jezika tiče, to je već stvar ukusa. Odsustvo velike teme će nekome smetati, ali nije ništa neobično za indie kinematografiju da filmovi budu “slice of life”. Preporuka.